Pogled prema gore: ne morate ništa a možete sve

Šator koji smo imali kod kuće me najviše vraća u djetinjstvo u kojem uvijek nekako nađem poveznicu sa sadašnjim životom. Taj šator su roditelji tradicionalno svakog proljeća postavljali ispred kuće i ja bih u njemu boravila nekoliko dana. Tada sam zamišljala da idem na neko putovanje, i pozdravljala bih se s njima kao da se zaista nećemo vidjeti par dana. Najviše sam vremena zapravo provodila ispred šatora, ležeći na travi sa pogledom prema nebu. Nebo je uvijek u meni izazivalo oduševljenje. Znala sam satima samo ležati na istom mjestu i posmatrati oblake. Visina me privlačila i budila u meni motivaciju i želju da uvijek tragam za nečim novim. Tako sam stekla naviku da uvijek gledam prema gore, i vremenom sam primijetila koliko mali broj ljudi radi isto.

Ova razmišljanja su me natjerala da posvetim više pažnje ovom fenomenu i zaista sam primijetila određenu poveznicu između toga gdje ljudi gledaju kada hodaju, i kakav život zaista žive. Možda zvuči pomalo smiješno i nelogično, ali često se najbitniji odgovori kriju u stvarima koje ljudi ignorišu i ne smatraju da su dovoljno značajne za njihov život.

Svi se pitaju kako da ne razmišljaju o trenutnim problemima i kako da vjeruju u to da će sve biti dobro, a svu svoju pažnju usmjeravaju na te probleme. Zaboravljaju. Zaboravljaju tražiti nešto novo, tragati za novim rješenjima, za motivacijom, za trunkom života koja će im dati snagu da vjeruju u dobro.

Djeca u svojoj najranijoj dobi život posmatraju sa čuđenjem i divljenjem u isto vrijeme. Primjećuju sitnice, gledaju u oblake, slušaju cvrkut ptica, razmišljaju o smislu svega oko njih. Kasnije, ta djeca postanu odrasli ljudi koji su vremenom izgubili sposobnost da se začude i da život posmatraju drugačijim očima. Dozvole sebi da ih životni problemi okupiraju do te mjere da se samo njima bave i da počnu živjeti u labirintu iz kojeg ne mogu pronaći izlaz.

Kada ljudima pričam o mindfulnessu i o tome koliko je njegovo upražnjavanje bitno za život jedne osobe, kažem da to vremenom postane način života. Života u kojem mnogo više vremena provode uživajući u trenutku a ne čekajući neke buduće. Života u kojem ponovo uče da stvari oko sebe posmatraju sa znatiželjom. Života u kojem postaju ispunjene i sretne osobe koje na druge ljude gledaju kao na prijatelje, i uvijek se trude da ih ne kritikuju i da njihov svaki uspjeh dočekaju sa osmijehom i istinskom srećom. Života u kojem se bude sa zahvalnošću za sve što imaju. Života u kojem uče da traže svoju životnu svrhu, i da iskoriste svoj puni potencijal. Života u kojem vjeruju u sebe i u svoje snove. Života u kojem im više nije stalo do toga šta neko drugi misli o njima, jer oni znaju da je to individualna stvar i odraz te druge osobe a ne njih samih. Života u kojem žive. Istinski žive.

Mindfulness vam pomaže da vratite sebe. Da usmjerite pogled prema gore. Da shvatite da ne morate ništa, a možete sve. Zar to nije ono što većina ljudi duboko u sebi priželjkuje?

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d bloggers like this:
search previous next tag category expand menu location phone mail time cart zoom edit close